Plamen Dejanoff


— Kakva je situacija s tržištem umjetnosti u Bugarskoj? Zbog komunističkog režima tamo je tržište umjetnosti novost.
Naravno da je novost! Morate znati da mi u Bugarskoj nemamo prostor poput Laube i kod nas ne radi tako puno ljudi na području umjetnosti. Mi čak nemamo niti muzej suvremene umjetnosti, dok je vaš fantastičan. Mi godinama zaostajemo za Hrvatskom i ako umjetnost u Bugarskoj želi preživjeti mora raditi na međunarodnoj sceni.

— Možemo li reći da su danas sva tržišta umjetnosti međunarodna, čak i u razvijenim zemljama? Više nema nacionalnih granica.
To je točno. Naravno da postoje lokalna tržišta. Pretpostavljam da kad počnete skupljati umjetnost, prvo skupljate nacionalnu umjetnost. Puno banaka tako radi. Morate od nekuda početi i stvoriti si okvir. Vrlo brzo se razvijete i shvatite da su nacionalne granice premale i da je umjetnost - umjetnost. Ne možete skupljati samo dubrovačku ili splitsku umjetnost jer su to premali okviri. U Njemačkoj puno banaka skuplja samo njemačku umjetnost, poput Deutsche Bank. Ta je ideja nastala 1950-ih i 1960-ih. Sada je sve izmiješano i postoji samo jedan način rada - globalni. Ne samo za umjetnike, već za galerije i sajmove umjetnosti. Ne možete preživjeti samo na jednom tržištu. Morate ići na međunarodne sajmove umjetnosti i povezati se s kolekcionarima diljem svijeta. Ista je situacija u svim zemljama. Umjetnost zanima samo mali postotak ljudi, a to nije dovoljno.

— Čini mi se da su umjetnici jako rezervirani prema tržištu. Ne žele govoriti o novcu, ne žele prodavati svoje radove. Poduzetništvo smatraju prljavim. S duge strane žele živjeti od svog rada, što je diskrepancija. Slažete li se?
I ja sam tako razmišljao. U početku nisam bio sretan što moram prodati rad na kojem sam radio mjesecima, ali onda sam shvatio da prodajom moj rad ne nestaje i da se netko o njemu brine. Prodaja je važna jer vam puno pomaže da stvorite novi rad, i to je glavna poanta. Ključno je imati podršku kolekcionara. Ljudi poput Tomislava Klička omogućavaju vam da napravite sljedeći korak i to je jedini način kako se možete razvijati.

— Kako se formiraju cijene?
Mogu govoriti samo u svoje ime, ne znam kako drugi rade. U mom slučaju računica je vrlo jednostavna. Kipar poput mene ima puno produkcijskih troškova. Zbroje se troškovi materijala i radnih sati svih ljudi koji su radili na projektu i konačna se cijena dogovori u suradnji s galerijom. Ja ne spekuliram. Jednostavno je pratiti cijene moje radova, što smatram važnim.

— Mislite li da više ljudi kupuje umjetnine kao investiciju ili iz ljubavi?
Kad sam započeo karijeru, prije petnaest godina, bilo je više ljubitelja umjetnosti, a sada je više investitora. Sjećam se kada su prije deset godina švicarske banke počele nuditi umjetnost kao investiciju. Cijelo društvo ide u tom smjeru. Svi govore kako zaraditi sve više i više novca. Danas puno ljudi pita mene i moju galeriju, da li je moja umjetnost dobra investicija. Mi kažemo da to ovisi o vama. Vi morate odlučiti zašto bi ju kupili i što vam predstavlja. Mladi ljudi dolaze u galeriju i atelje s idejom o zarađivanju preko umjetnosti što je smiješno.

— U čemu je razlika između galerija i aukcijskih kuća?
Galerije su male Kunsthalle, posebno one s kojima ja radim. Galeristi su povjesničari umjetnosti koji rade s umjetnicima i trude se stvoriti nove projekte koje potom promoviraju na sajmovima umjetnosti i kolekcionarima.
S druge strane, aukcijske kuće za to nije briga. Sve što žele je znati vašu cijenu i onda vam kažu za koliko oni to mogu probati prodati. U aukcijskim kućama cijene su puno više nego u galerijama. One vrlo jasno komuniciraju što rade i zato im ljudi vjeruju i spremni su platiti višu cijenu.

— Prodajete li svoje radove i mimo galerije, direktno kolekcionarima?
Ne mogu to raditi. Galerije su moji partneri, ja ih trebam. Oni rade za mene cijeli dan, tako da ne mogu prodavati mimo njih.

— U Hrvatskoj je taj odnos veliki problem. Umjetnici i kolekcionari zaobilaze galerije, a galeristi ne promoviraju umjetnike.
To je loše. Želim poručiti svim umjetnicima: Želi li netko vaš rad, on će ga i kupiti. Galerije imaju svoje troškove. Moraju platiti prostor, zaposlenike, promociju na sajmovima umjetnosti, napraviti vaš portfolio i predstaviti ga. To je puno teškog posla i ako ne dobiju ništa za uzvrat, vi niste dio galerije. Morate biti svjesni da vas galerije promoviraju na međunarodnim sajmovima umjetnosti i povezuju s ljudima diljem svijeta. Ponekad je suprotno i ponekad ja dovodim ljude u galeriju. Galeristu morate vidjeti kao partnera. Naravno, tu je pitanje interesa. Postoje milijuni galerija, ali morate pronaći onu koja je zainteresirana za vaš rad, ali i vi morate biti zainteresirani za njihov program. Tada stvari funkcioniraju. Ako samo dovezete stvari i galerija ih samo drži u svom prostoru, ništa se neće dogoditi. Trudim se imati dobar odnos sa svojim galerijama. Ako je odnos loš, bolje promijenite galeriju.