Faza 1 – predapokaliptični izolacijski bunker

U trenutku obistinjenja proročanske prijetnje 58. venecijanskog bijenala iz 2019. May you live in interesting times, nalazimo se duboko uronjeni u krizu, lagano anestezirani u razdoblju post-istine i sumnje u znanost i suočeni s potrebom preživljavanja. Opća (i nametnuta) inzularnost i rasap sustava vrijednosti koji bi sidrili naše bivanje u svijetu doveli su do toga da možda više i ne tražimo oltare ili orijentire, nego puke mehanizme opstanka. Nastojimo ispitati kako i s kojih polazišta pojedinac odnosno autor reagira u ovakvoj situaciji. Čemu se okreće?
„Umjetnost nema problem s idejom kraja umjetnosti. No, kako će se umjetnost nositi s krajem svijeta?“ (Sheikh) Suočena s dezintegracijom svijeta u kojem postoji, mogla bi se osloboditi nataloženih značenja te spekulativnim metodama u pred-apokaliptičnom trenutku suspenzije intervenirati u sadašnjost prije njezina izmaka. „Drugim riječima, može li se kraj svijeta promatrati ne samo kroz distopijsku nego i kroz utopijsku prizmu?”
Taj utopijski potencijal razvijamo u prostoru „bunkera” – prostoru zaklona u kojemu se pripremamo za fazu suočavanja s neumitnim apokaliptičnim scenarijem: stvaramo mjesto povlačenja, izolacije i gradnje osobnih pounutrenih skloništa.
Bunker opremamo savjetima i priborom: rješenjima ili prijedlozima umjetnika_ca koji su tu za posjetitelja, u svojevrsnoj terapeutskoj ili intuicijskoj funkciji. No jednako tako, svi bi ti radovi na posjetitelja trebali i fenomenološki djelovati, otvoriti procjepe u onim bolnim nakupinama u svima nama od kojih se, u svojem revolucionarnom zanosu i težnjama za vrlim novim svijetom, sustavno pokušavamo otrgnuti. Možemo to zamisliti i kao mjesto koje od sudionika zahtijeva neku vrstu angažmana ili izloženosti, sobu u koju se sklanjamo, a ne tamnicu iz koje nastojimo pobjeći.