Survival kit

Faza 1 – predapokaliptični izolacijski bunker

U trenutku obistinjenja proročanske prijetnje 58. venecijanskog bijenala iz 2019. May you live in interesting times, nalazimo se duboko uronjeni u krizu, lagano anestezirani u razdoblju post-istine i sumnje u znanost i suočeni s potrebom preživljavanja. Opća (i nametnuta) inzularnost i rasap sustava vrijednosti koji bi sidrili naše bivanje u svijetu doveli su do toga da možda više i ne tražimo oltare ili orijentire, nego puke mehanizme opstanka. Nastojimo ispitati kako i s kojih polazišta pojedinac odnosno autor reagira u ovakvoj situaciji. Čemu se okreće?
„Umjetnost nema problem s idejom kraja umjetnosti. No, kako će se umjetnost nositi s krajem svijeta?“ (Sheikh) Suočena s dezintegracijom svijeta u kojem postoji, mogla bi se osloboditi nataloženih značenja te spekulativnim metodama u pred-apokaliptičnom trenutku suspenzije intervenirati u sadašnjost prije njezina izmaka. „Drugim riječima, može li se kraj svijeta promatrati ne samo kroz distopijsku nego i kroz utopijsku prizmu?”
Taj utopijski potencijal razvijamo u prostoru „bunkera” – prostoru zaklona u kojemu se pripremamo za fazu suočavanja s neumitnim apokaliptičnim scenarijem: stvaramo mjesto povlačenja, izolacije i gradnje osobnih pounutrenih skloništa.
Bunker opremamo savjetima i priborom: rješenjima ili prijedlozima umjetnika_ca koji su tu za posjetitelja, u svojevrsnoj terapeutskoj ili intuicijskoj funkciji. No jednako tako, svi bi ti radovi na posjetitelja trebali i fenomenološki djelovati, otvoriti procjepe u onim bolnim nakupinama u svima nama od kojih se, u svojem revolucionarnom zanosu i težnjama za vrlim novim svijetom, sustavno pokušavamo otrgnuti. Možemo to zamisliti i kao mjesto koje od sudionika zahtijeva neku vrstu angažmana ili izloženosti, sobu u koju se sklanjamo, a ne tamnicu iz koje nastojimo pobjeći.

Naglasak stavljamo i na to sveosjetilno iskustvo. Svaki_a umjetnik_ca svojim radom u ovoj pripremnoj fazi otvara određenu dimenziju. Svaka autorska dionica temelji se na određenom iskustvu, unosi jedinstvenu vrijednost i doživljajni aparat u postojeći ambijent. Ulaskom u bunker istupamo iz svakodnevice (Bojan Mrđenović) kako bismo se okrenuli introspekciji (Dominik Vuković) i osvijestili alternativne modalitete fizičke ili virtualne bliskosti (Vitar Drinković, Lina Kovačević). Iskusivši perceptivni i osjetilni otklon od antropocentrične vizije svijeta (Luana Lojić), prepuštamo se simboličkom svjetlu na kraju tunela (Katarina Juričić). Koristeći se tim ansamblom vještina, osjećaja, raspoloženja i stanja svijesti, sami sudjelujemo u generiranju zaštitnog omotača bunkera. Obavijeni njegovom ovojnicom spremni smo za Fazu 2.

Koncepcija izložbe: Ana Bedenko, Jozefina Ćurković & Tea Kantoci

— Simon Sheikh, “It’s After the End of the World: A Zombie Heaven?”, e-flux Journal, #113, Nov 2020, https://www.e-flux.com/journal/113/359978/it-s-after-the-end-of-the-world-a-zombie-heaven/ (pristup 1.8.2021.)

Katarina Juričić

Luana Lojić

Lina Kovačević

Vitar Drinković

Dominik Vuković

Bojan Mrđenović